Uloga žene u braku

Poznata teza o “nevidljivosti” žene u nekim kulturama i društvima nalazi potvrdu i u našoj etnografskoj građi.

U toj gomili podataka ispisanih o životu u prošlosti tek pažljivim isčitavanjem promalja se lik žene pa tako i udavače, mladenke. Uz poneku pouku kako “nije zlato sve što sja” ipak se vrlo jasno pa i izrijekom kaže kakve udavače svi priželjkuju: zdrave, poslušne, marljive, lijepe i bogate. Redoslijed zna biti i drukčiji, često obrnut.Koliko je djevojku udavao miraz, a koliko njezine osobine i izgled, teško je suditi. U etnografskim zapisima vrlo je naglašena želja obitelji da sačuva i poveća imanje: što manje dajući djevojkama pri udaji, a što više dobijajući pri ženidbi mladića. Zanimljivo je da su narodne izreke i poslovice u tom pogledu često kontradiktorne, što samo pokazuje postojanje velikih razlika u mišljenju i iskustvu, ali i u različitim prilikama, područjima i vremenskom trenutku. Težeći sretnoj udaji i braku, kao jedinom mogućem izboru u životu seoske djevojke u prošlosti, udavače su nastojale zadovoljiti očekivanja: biti vrijedne i poslušne, ugađati mužu, svekrvi i svekru i svim ukućanima. Međutim, mlade su se žene i djevojke sigurno i tada razlikovale u naravi i temperamentu. Pravila ponašanja su se uvijek mogla i prekršiti, a oduvijek je bilo ljudski malo se i našaliti:

Oj svekrvo, dobro se naredi,
Ide snaja, visit ćeš na gredi…

Srećom, dogovoreni brakovi u današnje vrijeme(osim iznimno) u našem su društvu stvar prošlosti. Dopušteno je i poželjno da parove ljubav dovede do tog koraka, a ne nečiji interes.